Čitaj mi!

Pijanisti su nekad imali svoju zaštitnicu, a danas?

U današnjoj kolumni hteo bih da se setim osobe koja liči na neku moju junakinju. Živela je a kao da nije. Sećaju je se mnogi, iako je potpuno zaboravljena. Njeno ime je Milena Miloradović. Naša je koleginica, koja je tokom osamdesetih godina dvadesetog veka vodila emisiju "Susretanja" na Prvom programu Radio Beograda. Ipak sećanje na Milenu, podsećanje je na jedno čitavo vreme, i zato ova rubrika ni za čas neće imati prizvuk privatizacije.

Povod za sećanje na Milenu Miloradović je koncert koji su u četvrtak održali pijanisti Tamara Stefanović i Nenad Lečić. Poziv za njihov nastup, u ova koronarna vremena, stigao mi je takođe kao u nekom romanu.

Prijateljev prijatelj, inače ORL lekar i ljubitelj muzike, pozvao me je na koncert "mladih nada" Tamare i Nenada, rekavši da za "Tamaru lično preuzima odogovornost".

Malo sam se zamislio. "Mlade nade".

Tamara Stefanović danas je jedna od najzaposlenijih pijanistkinja na koncertima savremene muzike, nekadašnja saradnica slavnog Pjera Buleza, do njegove smrti.

Lečić je naš nekadašnji Mocart, najmuzikalniji malac koga je, setih se i ja, podržavala i gurala Milena Miloradović.

Mlade nade danas svakako nisu više samo nade, ali vratilo mi se tako čitavo vreme od sredine osamdesetih u glavu. Tada je vredelo biti mladi pijanista.

U svojoj emisiji "Susretanja" Milena je neumorno govorila o mladim nadama, volela ih kao decu, cenila njihov talenat i - svojim radio emisijama punila sale kada su oni nastupali.

Koliko je samo Aleksandar Madžar tada imao nastupa pred dupke punom salom Kolarca, u trenucima kada je prvi put mnoga dela stavljao na repertoar.

Koliko je samo Milena, koja je očigledno najviše volela pijaniste, uložila napora da osnaži ime, tada slatke devojčice, Sare Marjanović, genijalnih sestara Lidije i Sanje Bizjak, pa Nataše Veljković i Jasminke Stančul, naravno i Tamare Stefanović i Nenada Lečića.

I sve te "mlade nade" tada su imale presudnih 12 do 17 godina.

A danas? Danas je neko sasvim drugačije vreme. Ne zbog epidemije koronavirusom. Ne samo zbog toga.

Tamara Stefanović i Nenad Lečić nastupili su u epidemijski dosta sigurnoj polupraznoj sali Kolarca, koja je koliko do juče, mogla da ostane zatvorena i mračna zbog mogućeg bankrotstva Kolarca - i tako postane epidemijski sasvim sigurna!

Svetla su se ipak upalila. Naši solisti svirali su kao veliki muzičari.

Tamara Stefanović za koju "garantuje" naš prijatelj hirurg, izrasla je u moćnu muzičarku, koja ume da koristi svu snagu velikog koncertnog klavira. Ali snaga je ništa bez kontrole.

Tamara ume u deliću sekunde da se preobrati od demona sonornog zvuka u sveticu pete i šeste klavirske oktave i ponudi nam najnežnije tonove koje više nego dobro prihvata Nenad Lečić zaokruženim i umilnim tonom po kojem smo ga pamtili još kao dete.

Bilo je to jedno divno veče. Sreća je da solisti nisu gledali u publiku. Ne samo da bi videli distopijski skup posetilaca pod maskama, već ne bi u publici ugledali nijedno dete-pijanistu od 12 do 17 godina.

Danas ove mlade niko ne podržava. Nema više Milene, nema nikog da stane iza njih. Ko bi danas mogao da napuni salu Kolarca i da dobije snažan aplauz koji će pamtiti u ostatku svog profesionalnog života?

I kako onda neko da izraste u muzičara u svetu u kojem je bol konstanta, u kojem je patnja mnogo češća nego mirna luka, a u umetnosti vladaju čak i suroviji zakoni nego u životu?

Ni sudbina ovih, nekad "mladih talenata" nije bila bez ožiljaka. Svi oni nasukali su se na devedesete. Raspršili u inostranstvo i danas se nalaze na četiri strane sveta, deleći samo isti kontinent: Evropu.

Samo od ovih koje sam spomenuo na ovom mestu možemo napraviti dve odlične postave za Bahov koncert za četiri klavira!

Ipak svi oni u svet su krenuli sa potrebnom pozitivnom energijom koja se u njihovom sviranju čuje, uza sve muke koje uvežbano uho takođe čuje, muke koje iznose na pozornicu i o njima progovaraju za klavirom. (Šta li bi o tome rekao naš priajtelj ORL lekar?)

A Milena Miloradović? Ona se kao neka herojina iz mojih romana, tokom devedesetih povukla, i gotovo ućutala. Prošle godine u junu padalo je petnaest godina od njene smrti. Da li je se setio neko od onih koje je zadužila?

broj komentara 0 pošalji komentar