Čitaj mi!

Nije lako živeti između neolita i klauda – možda smo svi već “aploudovani“

U neolit sam se zaljubila pripremajući se za intervju sa arheologom koji je posvećen proučavanju tog razdoblja i daje vrlo precizne odgovore na ključna civilizacijska pitanja. Tajna je u dubokoj povezanosti ljudi tog doba sa prirodom i nebeskim telima. Nešto je "kliknulo" između vinčanske kulture i mene. Od tada smo nerazdvojne. U virtuelnom prostoru srećemo se svakodnevno.

Znate kako život ume da namesti situacije, da sve deluje slučajno. Tako je bilo sa mnom i neolitom.

Usred pandemije krenem do knjižare da uzmem knjigu o kojoj ću pisati. Kiša toliko pada da moram da stanem. Vetar mi slomi kišobran. Stignem nekako. Osim knjige zbog koje sam došla, ponude mi još jednu, onu zbog koje nisam spavala, zbog koje ću jednog dana pristati da se aploudujem, ako mi budu garantovali povratak u neolit, vreme kada su ljudi bili u harmoniji sa sobom i svojim okruženjem.

U stvari, možda sada da se aploudujem u klaud ili to već radi moj kompjuter koji mi odmah posle telefonskog razgovora u kome sam pominjala neke termine, nudi upravo to.

Očarajavajuća je lakoća sa kojom dolazimo do rezultata zahvaljujući novim tehnologijama. Zabrinjavajuće je razmišljanje o delovanju tih nestvarnih postignuća na naš um i naše biće u celini.

Doba aploudovanja, daunloudovanja, striminga i sličnih digitalnih mogućnosti, zateklo me je nespremnu, ali veoma zainteresovanu i radoznalu.

Pričam drugarici kako sam očarana vinčanskom kulturom isto koliko i veštačkom inteligencijom i njenom primenom u budućnosti, ali kako me to u isto vreme i raduje i plaši.

"Nije lako živeti između neolita i klauda. Ljudi u ovakvim vremenima, punim straha i neizvesnosti, počinju da kreiraju nove intimne univerzume. Verovatno se to i tebi dešava", kaže moja drugarica.

Jednog dana, u šetnji do grada naiđem, gle čuda, na sliku vinčanske figurine odštampane na ogromnom platnu iza koga niče velika stambena zgrada. Da li je to Jungov sinhronicitet ili živim u matriksu?

Moj životni prijatelj, sa dubokim smislom za racionalno, ali i metafizičko, zainteresovao se za upliv neolita u moj život. Kaže da, dok mu pričam o svemu tome, ima utisak kao da mu se obraćam iz staklene kugle sa vinčanskim snegom.

Možda sam ja već aploudovana, a da to i ne znam.

Možda smo svi već aploudovani u klaud, a sve ovo što nam se sada dešava je samo sećanje na nešto što se nekad davno dogodilo.

broj komentara 4 pošalji komentar
(petak, 18. dec 2020, 15:11) - Лидија [neregistrovani]

Одговор Гордани

Дело под називом "Медведњак- духовно средиште неолита", аутора Милорада Стојића.
А пре тога монографија о Лепенском Виру,академика Драгослава Срејовића.

(petak, 18. dec 2020, 08:47) - Gordana [neregistrovani]

Naslovi?

Poštovana Lidija, koje su to knjige ostavila takav utisak na vas?

(četvrtak, 17. dec 2020, 09:24) - anonymous [neregistrovani]

NEOLIT I CIVILIZACIJA

Postepeno postajemo svesni koliko je tzv, civilizacija napravila promašaja i dovela čovečanstvo do ruba propasti. I zato se ne treba gorditi kada pričamo o ljudima iz davnih prošlih vremena. Da nije bilo njih, ne bi bilo ni nas. A šta smo mi napravili od svojih života, to je posebno pitanje.Veoma originalan i zanimljiv tekst.

(četvrtak, 17. dec 2020, 08:51) - Rada [neregistrovani]

Vinča

jeste fascinantna i zaslužuje seriju tipa"Civilizacija" samo kraću, možda 6-7 epizoda i to bi morali da pišu zajedno arheolozi, istoričari, filmski radnici dokumentaristi, U jednoj od emisija o Vinči arheolog navodi da su u grobovima u Vinči naišli na očekivan broj skeleta mladih žena i sitne dece ali i na neočekivan broj skeleta ljudi i žena starijih od 60godina i nijedan skelet ubijene osobe-svi su umrli prirodnom smrću. Navodno, 5000 godina se tu nije ratovalo-šta više da čovek poželi? Jedan kuriozitet: na izložbi u galeriji SANU, među iskopanim artefaktima su i perle od poludragog kamena koga nema u Srbiji-ima ga samo u Mesopotamiji! Možda nisu mogli da se aplouduju u klaud ali su očigledno putovalli i trgovali.