Nekadašnji đak pešak vozi decu iz planinskih sela kod Ljubovije

Do pre nekoliko godina đaci iz ljubovijskih planinskih sela kilometrima su pešačili kako bi došli do škole. Među njima, bio je i Miodrag Jokić koji je odlučio da postane vozač autobusa kako generacije posle njega ne bi morale da se muče. U međuvremenu, opština je obezbedila prevoz za sve učenike, a Miodragu se ostvarila želja da radi posao koji voli i ne odlazi iz sela.

Već osam godina, Miodrag, kaže, živi svoje snove. Nikada nije maštao ni o čemu drugom, osim da bude vozač seoskog školskog autobusa.

"Ja sam bio đak pešak, išao sam iz Gornjih Košalja u Gornju Trešnjicu, peške sedam kilometara, nekih dva sata pešačenja i to ne putem nego stazom. Ako sam ja išao peške ne moraju deca sad da idu", kaže Miodrag Jokić.

U školu u Donjoj Orovici, Miodrag dovozi đake iz nekoliko susednih sela. Godinama sve ih je manje, a trenutno nedovoljno da popune ceo autobus. Ipak, put do škole sada je kraći i lakši, a na časove ne kasne ni kada su najveći smetovi.

"Od kuće do stanice mi treba kilometar i sedamsto metara peške, tu čeka Mijo i krećemo polako. Zimi je teško, muči se da namesti lance, da izadje, da nas na vreme doveze ovde u Orovicu", kaže Snežana Simić, a Ivana Stepanović dodaje: "Sat vremena putujemo sa Mijom od kuće do škole i svaki dan tako, bilo je dosta situacija kad napada sneg ili nešto, Mijo je uvek pokušavao da raščisti to i da mi svi živi i zdravi dođemo."

Ova mala, ali vesela družina postala je pravi tim. U autobusu zajedno uče, rešavaju zadatke, ali i pomažu jedni drugima.
"Zbližili smo se naravno, bukvalno smo kao porodica", kaže Miodrag Jokić.

"Pomagali smo mu mnogo puta, skidali smo mu lance", kaže Đorđe Kostić.

Da bi iz Gornjih Košalja decu prevezao do škole u Orovici, Miodraga na putu čeka mnogo prepreka, naročito tokom zime koja je u tom kraju često duga i teška. Uz zajedničku želju da ostanu tu gde su rođeni, i vozač i putnici imaju još jednu - da dobiju novi autobus sa kojim bi brda, krivine i smetove bezbednije prelazili.